Kraj jedne priče

Svaka priča ima svoj kraj, tako i ova. Poslije četiri-pet mjeseci studiranja u drugoj zemlji dojmovi se još slažu i pretpostavljam da ću značaj ovoga shvatiti tek nakon nekog vremena. Još je sve svježe; stvari sam jučer raspakirao, nisam ni sve ocjene dobio, a leđa još bole od gužvanja u autobusu. Kako god bilo, dojmovi su pozitivni i priliku za ovakvom životnom školom nisam smio propustiti. Akademski dio odrađen je bez većih problema, iako sam imao svakakvih iskustava. Zaključio sam kako je na bilo kojoj geografskoj koordinati moguće naletiti na iznimno inteligentne, savjesne i organizirane profesore, ali i na pojedince koji predstavljaju onu drugu, neodgovornu i gotovo besmislenu krajnost. Bilo je slučajeva da su određeni profesori zahtjevali ''kvantitetu, a ne kvalitetu'' u pismenim ispitima esejskog tipa, neki su potpuno zaboravili na rokove pa su se sasvim slučajno zaletili na kavu do faksa dok su šetali psa, i tako dalje. S druge pak strane, imao sam nekoliko odličnih predavača i svakako bih htio izdvojiti Siegfrieda Beera, Nicka Scotta, i Hugu Keipera. Osim što su stručni u onome što predaju, prilično su zanimljivi i uvijek su dostupni studentima, čemu uvelike doprinosi i praktični online sustav za komunikaciji UGO (Uni Graz Online).

 Karl Franzens Universitaet Graz

 Pravni fakultet, Graz

 Fakultet tehničkih znanosti, Graz

 Posljednje predavanje iz suv. britanske kulture

(Nick Scott)

Tjedan-dva prije kraja zimskog semestra u dom u ulici Steyrergasse počela su dolaziti nova lica, dok je stara ekipa polako spremala stvari za odlazak. Među novacima našao se i Phil iz grada Chattanooga, Tennessee. Inače, Chattanooga, nekoć indijansko naselje, danas je, prema National Geographicu, jedno od pedeset najboljih mjesta na svijetu za obiteljski život (pretpostavljam zato jer su se  riješili ''crvenih barbara'', jel). Čim je stigao, Phil krenuo je od stana do stana kucati na vrata i pitati ljude jesu li vidjeli Theresu, njegovu prijateljicu koju je, očito, izgubio. Mislim da je to bio samo čudan ali simpatičan izgovor za uspoznavanje s ostalim stanarima. Uspio sam saznati kako je posebno fasciniran izradom plastike i igricom Final Fantasy. Rekao sam da ću mu se javiti za pivo, ali to se nikada nije dogodilo.

 Studentski dom u ulici Steyrergasse, Graz

Posljednjih par dana djevojka i ja smo iskoristili priliku da još malo obiđemo grad, posjetimo neke muzeje, itd. Bili smo u Kunsthausu, muzeju suvremene umjetnosti, gdje se trenutno nalazi postav vezan uz robote, distopiju, i takve stvari. Ima zanimljivih detalja, originalnih instalacija (robot Maria iz Langovog Metropolisa, npr.), ali sve mi je to djelovalo pomalo praznjikavo tako da nisam nešto pretjerano oduševljen izašao iz zgrade. English Bookshop u Grazu, knjižara na dva kata i s velikim izborom odličnih naslova, bila je moja omiljena destinacija i tamo sam ostavio najviše love. Početkom veljače u Grazu se održao filmski festival pod nazivom Balkan Film Bazaar. Prikazani su različiti animirani i eksperimentalni filmovi autora s Balkana, i mogu reći da sam ostao iznenađen kvalitetom određenih radova.

Pogled iz muzeja suvremene umjetnosti (Kunsthaus, Graz)

 English Bookshop, Graz

 Balkan Film Bazaar 2011, Graz

Taksi za kolodvor uhvatili smo u zadnji tren. Nakon šest-sedam sati vožnje ponovno smo se našli na domaćem terenu. Dok neki novi izazovi dolaze, Graz ostaje samo lijepa uspomena. Ipak, uvijek ću se pitati koliko će samo generacija studenata ispratiti spremačica Mila ribajući njihove masne štednjake i utjerujući red među one koji ne razumiju ni riječi od onoga što im ona kaže. Bez obzira što će biti sve starija, kao i ja, kao i vi, novi klinci će dolaziti i iznova će doživljavati Graz i sve ono što im taj grad nudi. Priča bez kraja se nastavlja, samo mijenjamo perspektivu.

 Goodbye for now...

Shopping, Isus, oruzje i burek

Bilo je samo pitanje vremena. Snijeg se spustio i zatrpao Graz. Temperatura je tu negdje oko nule, ali ne treba se zaliti jer adventski ugodjaj ne bi bio isti kada bi se globalno zatopljenje pokazalo u svom punom sjaju. Ulice vrve ljudima, posebno Hrvatima, Srbima i Bosancima, koji s vrecicama u rukama cirkuliraju centrom grada, odnosno ulicom Herrengasse, izmedju Hauptplatza i Jakominiplatza. Markirana odjeca, kuhano vino, bozicni ukrasi, tehnika... Gledaj, izaberi, plati, odnesi! Dok ulicni sviraci daju ritam i stvaraju soundtrack za cijelu gungulu, odvija se shopping do daske. Prosjaka je sve vise; bez nogu, ruku, sa slikama djece ispred kutijica za novac, satima klece na betonu i kao u transu govore bitte. Turisti vec znaju kako odraditi slalom i koliko visoko trebaju podici vrecice kada prolaze pokraj ovih ljudi. Cujem druge kako pricaju, pitaju se gdje su i kamo trebaju ici. Pokraj prilicno izgubljenih stranaca po prvi put se osjecam kao da donekle poznajem ovaj grad. U medjuvremenu se nastavlja moj niz neobicnih, spontanih razgovora, koji uvijek zavrse na ''velikim'' pitanjima kao sto su religija ili politika. Sve je krenulo sa spremacicom iz Crne Gore koja je odlucno odbila postojanje izvanzemaljskog zivota, nastavilo se s bosanskim dostavljacem pizze s kojim sam razgovarao na svim jezicima osim na onom na kojem se razumijemo, a zavrsilo je s nigerijskim prodavacem kalendara koji je, gle cuda, pripadnik Pentakostalne crkve. Prvo mi je pokusao uvaliti neki casopis i kalendar zato jer ''beautiful women from Slovenia and Croatia always buy this.'' Kad mu je postalo jasno da nisam prelijepa Slovenka niti Hrvatica, te da me iskreno nije briga, ostavio se knjizica i pokusao mi je prodati Isusa. Vrlo povoljno, naravno. Krenuo je s pricom kako mi treba Ucitelj koji ce mi ukazati kako svijet nije nastao evolucijom (!) i kako ja, u biti, nemam pojma. Kada sam ga pitao zasto mi pokusava prodati izum bijelog covjeka, koji je, by the way, porobio milijune i milijune njegovih sunarodnjaka, nerijetko u ime Boga, rekao mi je da je to odlicno pitanje. Umjesto odgovora, zazelio mi je sretan zivot. Isto sam zazelio i ja njemu. Nakon toga sam se zaputio u Landeszeughaus, muzej s najvecom zbirkom oruzja na svijetu. Odlucio sam obici sto je vise moguce povijesnih znamenitosti Graza i nisam pozalio, jer se uistinu ima sto za vidjeti. Osim brojnih muzeja i starih gradjevina, Graz se odlikuje i zanimljivom modernom arhitekturom. Nije ni cudo, jer je 2003. godine bio proglasen europskim gradom kulture. Koliko god to bilo fascinantno, praznog zeluca necete imati volje ni za cim. Kada smo ogladnili, djevojka i ja smo napustili centar i krenuli smo prema dijelu grada gdje uglavnom zive Turci i Albanci. Naculi smo da tu negdje mozemo pronaci pravi, domaci burek, pitu krumpirusu, cevape itd. Potraga za Svetim Gralom uspjesno je zavrsila; domaca hrana prava je ekskluziva s periferije Graza. Sto je najbolje od svega, cijene nisu ''europske''. Inace, kao balkanski Ausländer prilicno sam zadovoljan sto sam uspio odrzati korak s europskim fakultetskim kriterijima. Opcenito govoreci, moj dojam je kako su na predavanjima uglavnom najaktivniji studenti iz istocne Europe. Preostaje mi jos nekih mjesec dana u zimskom semestru kako bih dobio potpunu sliku. Sada se vracam kuci za praznike s vrijedno stecenim novim znanjima, kao sto su pripremanje rizota na tri nacina i spoznaja da djeca u Spanjolskoj ne dobivaju poklone za Bozic. Nastavak slijedi uskoro! ;)

 Advent u centru grada

Jaslice od leda

U muzeju oruzja (Landeszeughaus)

Gradska vijecnica 

Mauzolej Ferdinanda II.

Schlossberg

Pogled na Graz sa Schlossberga

Burek s periferije

Nekoliko fotki...

Fakultet

Promocija casopisa JAWS

Monociklom kroz park

Gay zastava na zgradi faksa

Jesen je stigla...

U pauzi izmedju predavanja

U vrtlogu predavanja

Prve obaveze su se zakotrljale niz austrijsko brdasce i kugla s vremenom postaje sve veca i veca. To u neku ruku i objasnjava zasto gotovo tri tjedna nisam nista napisao. Citanje, pripremanje seminara, odlasci na predavanja – sve to oduzima pristojan komad ''vremenskog kolaca''. Na svu srecu dojmova ima svakakvih, uglavnom lijepih i zanimljivih. Proslo je nesto vise od mjesec dana od dolaska u Graz i sve ide po planu; ulice postaju poznate, gotovo dosadnjikave, ne osjecamo se vise kao potpuni autsajderi. Cak se ponekad i odvazim prozboriti nekoliko rijeci na njemackom, pogotovo na trzinici i u pekari kad zelim bas onaj kruh, tamo gore u lijevom kutu. Kad smo vec kod kruha, ne sjecam se kada sam zadnji put vidio vulgaris veknu, ovdje su svi kruscici crno-smedji, dekorirani svim i svacim, skupi do boli. Zazelio sam se bureka, kifli i ostalih radosti domaceg terena. Inace, Austrijanci su fin narod, kako bi moja baka rekla. Ljubazni i susretljivi. Ipak, i dalje ne razumijem ono kucanje na klupu po zavrsetku predavanja. Navodno profesori ocekuju nekakvu zahvalu na kraju sata, ali buduci da je pljesak uglavnom rezerviran za zabavljace, dosjetise se kucanja koje je uslo u podsvijest svakog Austrijanca, bas kao i tucnjava na nogometnim stadionima svakom pravom rvackom navijacu. Zanimljiv je i pozdrav Grüß Got, koji vas vrlo lako moze razotkriti kao bezboznog ateista ako blagajnici odzdravite s Guten Tag. Knjiznice su nevjerojatne, studentima se na izboru nalazi ogroman izbor knjiga. Svaki odsjek ima vlastitu knjiznicu od kojih neke knjiznice imaju cak i garderobu s ormaricima gdje ostavite svoje stvari prije nego sto se izgubite medju policama s knjigama. Broj stranih studenata iz citavog svijeta (od Kine do Oregona) je iznimno velik i to predavanjima daje posebnu car. Americki kolege, inace uvijek nasmijani i raspolozeni za salu, su poseban slucaj jer zanimljivo je promatrati kako njih 15-ak ne zna kada je donesen Ustav SAD-a (inace prvi ustav u povijesti covjecanstva), a onda se javi tamo neki Rumunj ili Hrvat koji zna odgovor. Bilo je jos nekoliko slicnih situacija, ali mislim da ste shvatili poantu. Sto se tice profesora, moze se reci da su uglavnom svi vrlo dobri predavaci uvijek spremni poslusati studente i njihove prijedloge, kritike itd. Naravno, ima i onih koji znaju nadrobiti kojekakve gluposti na svojim predavanjima, ali ne treba traziti dlaku u jajetu. Jedan od najzanimljivijih predavaca je Nick s jugoistoka Engleske, koji ne zeli da ga zovemo profesor vec svoja predavanja o suvremenoj britanskoj kulturi uvijek odradi kao da prica vlastite dozivljaje skupini prijatelja na zabavi. Sve to izgleda kao poucni stand-up.

Za sada bi to bilo sve. Sljedeci tekst pisem ovisno o vremenu i inspiraciji. Auf Wiedersehen! ;)

Nasumicno izabrano

Motiv #1: WC SKOLJKE

Kaze gospon Slavoj Zizek kako niposto nije doslo vrijeme kada ce ‘’velike pripovijesti’’ i ideoloska navlacenja zavrsiti u ropotarnici povijesti. Ima jos dosta materijala za ovakve price, a najbolji dokaz su naizgled trivijalni detalji koji nas subliminalno indoktriniraju dok se bavimo svakodnevnim aktivnostima. Svijet je postao selo velicine graska, ali razlicite civilizacije i dalje pokusavaju dohvatiti um svakoga od nas. Pogledajmo samo wc skoljke, rece Zizek. Senzibilne francuske duse dizajnirale su skoljke u kojima izmet odmah nestaje, ne vidimo ga i nije nas briga. Inovativni Ameri nakon kenjanja suoceni su s plutajucim izmetom. S druge pak strane, svapske skoljke su tako radjene da govno pada na ravnu povrsinu kako bi ga disciplinarni njemacki racionalisti mogli dobro promotriti i ustvrditi imaju li gliste ili neku drugu bolest. Upravo takav wc imamo u stanu Grazu. Diskretno prckanje po mozdanim stanicama ili samo nesuvislo trabunjanje? Hocu li se isti vratiti kuci?

Sablast Marxa (Derrida) kruzi ulicama Graza

Motiv #2: CRVENE ULICE

U engleskom jeziku poznat je izraz ‘’to paint the town red’’, sto bi znacilo izaci van, posjetiti nekoliko pubova/birtija i super se zabaviti, uglavnom uz rijeke alkohola. Nevjerojatno ali istinito, u Grazu su neke ulice doslovno crvene (Jakoministrasse). Ali nema vajde od mene… Veceri provodim citajuci knjige i gledajuci filmove, zadnje pivo popio sam u nekom dublinskom pubu prije par tjedana. Miris caja od jabuke i cimeta, deka koju je baka sasila, dobar film i djevojka u zagrljaju dobitna su kombinacija. Zapravo ne ako pustis neki horror film B produkcije, jer ona ce ga mrziti a ti ces cupati kosu zato jer ona okrece glavu bas kada na red dodju najbolji kadrovi (citaj: kadrovi prepuni filmske krvi, dobre animacije i kvalitetnih maski). Idem proguglati pojam ‘’kompromis’’…

Jakoministrasse

Motiv #3: NISAM OTISAO DALEKO

Hodam ulicom i cujem krovopokrivace kako po ‘’naski’’ komentiraju sinocnju nogometnu utakmicu, djevojka u prolazu na bosanskom razgovara s cimericom preko mobitela, kroz gomilu reklama i jumbo plakata ‘’zalomi’’ se i koji natpis s par dijakritickih znakova. Malo manje se osjecam kao stranac, malo vise kao gastarbajter koji je dosao po nesto cega u svom mjestu nema.

Nisam otisao na intercultural orientation predavanja, nema smisla. Sve sto sam trebao znati rekao mi je cimer, pa cak i kako se pale cudnovate lampe koje imamo u stanu (trebas ih senzualno dirati kako bi ti podarile svjetlost). U zraku se osjeti poznati srednjoeuropski stih, samo sam par stotina kilometara daleko od kuce.

Slicnosti i razlike (Graz/Osijek)

Za neke stanare doma govori se kao da su pali s Marsa; ne znaju za sto sluze plahte, pokrivaci, sudoperi, brkaju funkcionalne uloge kuhinje i kupaonice… Spremacica Mila vec ima crnu listu.

Motiv #4: HABSBURSKA EGZOTIKA

Djevojka i ja hodamo kampusom. Sredjujemo dokumente, trazimo predavaonice, komentiramo sve i svasta. Nekako smo ‘’zalutali’’ i u sveucilisnu knjiznicu. Citaonica je ‘’filmska’’, predivna, dodje ti da procitas sve sto se nalazi na okolnim policama.

Sveucilisna knjiznica

Nakon toga ulazimo u staru pekaru blizu fakulteta. Kao da smo prosli kroz neki vremenski portal i zavrsili u 1905. godini. Stara blagajna, stolovi i stolice… Sve je sredjeno do najsitnijih detalja. U ozracju profinjenosti i elegancije prodaju se kifle, kruh, kolaci. Dorucak u parku, blizu Keplerova spomenika. Ostaci habsburskog naslijedja izgledaju kao prava egzotika, zaboravljam na politikanstvo i imperijalizam minulih stoljeca.

Dorucak u parku

JOS PAR FOTKI...

  Jakominiplatz, centar grada

Graz ima preko 100 kilometara biciklistickih staza

U Intersparu Vegeta se prodaje pod...

TURSKOM HRANOM!

Balkanski dijalozi

Sjedim u sobi i gledam kartu grada. Vec je isfucana, sva isarana. Kako i ne bi bila kada mi je upravo taj komad papira cesto najbolji prijatelj na ulicama novog grada. Prokletih pet centimetara moze znaciti i 20-ak minuta hoda, a krivo skretanje ima jos gore posljedice. Nesto gledam, trazim najbrzi put od tocke A do tocke B. Odjednom cujem zvono, netko je ispred vrata. Nisam stigao ni ustati kad ono u stan ulazi spremacica, vuce kantu s krpama i pozdravlja me s ‘’Hello’’. Nakon dvije-tri sekunde k’o iz vedra neba cujem ‘’Dobar dan’’. Cini se da ovaj put nitko nece ostati izgubljen u prijevodu, cudni duh poznatog ispunio je sobu. 

Spremacica Mila odmah krece sa svojom zivotnom pricom. Ne zeli da joj persiram, prelazimo na ti. Rodom je iz Crne Gore, u Austriji je od 1991. godine. Majka cetvero djece. Zena se raspricala, sve nesto kroz smijeh. Ja sjedim u fotelji i uglavnom slusam. Kaze kako odrzava cijelu zgradu, sve blista zbog njenih ruku, a onda neki zlobnici pricaju viceve o lijenim Crnogorcima. Ccc. Zna ona sve ovdje, tko gdje spava, jede. Ima popis svih stanara, ona je i cistacica i inspekcija. Odmah me upozorava na neuredne Kineze i coporativne Spanjoce. Ja sam ‘’nas’’, imam protekcije. Ma nisam jedini, neke cure iz Novog Sada su u 14-ici, mali Bakir je u sobi br. 5 itd. Evo cim opere pod dolazi mi cista krpa za sudoper! Upada neki tip s lojtrama, Mila i on se smiju k’o ludi. Kaze mi kako neki Kinez preko puta kuha narodne specijalitete, domaru hrana izgleda sumnjivo. Nekako se ona presaltala na ‘’velike’’ teme, bez imalo mog poticaja na isto. Analizira Mila medjunacionalne odnose, prica o religijskoj (ne)toleranciji, spominje partizane, cetnike i ustase. Ja samo povremeno uletim s nekim komentarom. Nakon nekog vremena izvalim kako ne mogu razumjeti ljude koji doslovno shvacaju biblijske tekstove. Ona suti. Poceo ja o evoluciji, dinosaurima, izvanzemaljcima, prvim krscanima, crkvenim dogmama… U tri minute nadoknadih 45 minuta sutnje. Pitam ju: ‘’Vjerujes da je Bog svijet stvarao sest dana i sedmi se odmarao? Da su prvi ljudi bili Adam i Eva?’’. Kaze Mila, ‘’Pa On ih je stvorio iz prasine, pise u Bibliji, i…’’. Baca pogled na kantu, razgovor se privodi kraju. Ode Mila, ja ostavljen sam u bespucu sarenog doma. Barem do sljedece srijede. Vrijede li jos one price o protekciji?

Izlazim van, slikam sve i svasta.

 U tijeku su nekakvi izbori. 

Politicari prodaju ista sranja, uz malo vecu dozu Photoshopa.

 

Terminator? Guverner? WTF?!

Zgrada Instituta za germanistiku

Institut za anglistiku

Jedan od brojnih prirucnika koje cete dobiti prilikom

upisivanja na fakultet u Grazu

Lansiran iz Osijeka!

Dosao je i taj dan kada sam nakon brda papirologije, trcanja tamo-vamo kako bih dobio sve potrebne potpise, formulare i ostale ‘’divote’’ birokratskog svijeta, konacno spakirao stvari i zajedno sa svojom boljom polovicom krenuo put Graza. Sve navedeno smo odradili kao ekipa i tesko da bismo otisli jedno bez drugoga. Naime, ovdje cemo u sklopu Erasmus programa mobilnosti studenata provesti zimski semestar. Kolegije iz engleskog, njemackog i povijesti slusat cemo na Karl-Franzens-Universitätu, osnovanom u 16. stoljecu, koje je do sada dalo ni vise ni manje nego devet nobelovaca. Naravno, tu je ‘’svemocni’’ Google koji me barem djelomicno spasava od snobovskog kenjanja, pa ako vas zanimaju ovakvi podaci znate sto vam je ciniti. Sve u svemu, Graz nam se cinio kao idealna opcija buduci da cu ja predavanja moci slusati na engleskom (moje znanje njemackog svodi se na citiranje stihova Rammsteina) a D. ce ‘’ispolirati’’ svoje znanje njemackog. Osim toga, Graz je relativno blizu Osijeka tako da je to jos jedan plus. Rijec je pravom srednjoeuropskom gradu (ima oko 250 tisuca stanovnika), bogate povijesti i kulturne bastine. Jedino mi nije jasno zasto ulice mirisu po cudnoj kombinaciji gljiva i banana? Hm, mozda mi je nekakav sastojak iz one pizze po 6.40 eura pomutio osjetila. Sve u svemu, nemam sto prigovoriti za smjestaj. Dom (Steyrergasse) je super opremljen, cist je i sve je novo. Brza veza za net, tridesetak programa kabelske, dvadesetak minuta hoda do faksa… Da bih rijec rekao! Nakon nekoliko polozenih ispita dojmovi bi mogli biti jos bolji. Cimer nam je Jaime (23), decko iz Madrida koji studira arhitekturu. Tip je super ali buduci da veliku borbu vodi s engleskim i njemackim jezikom komunikacija nam se uglavnom svodi na lamatanje rukama i nogama, gestikuliranje i smijanje samima sebi. Ostali koje sam do sada upoznao vrlo dobro pricaju engleski, pogotovo ekipa s faksa i ljudi iz referade. Organizacija samog fakulteta je odlicna; vec prije samog dolaska opreme te s brojnim informacijama i brosurama tako da (uglavnom) znas sve sto trebas znati o studiju. Dovoljno govori podatak da je oko 10% studenata iz inozemstva. Ponuda kolegija je vrlo dobra. Osim sto cu slusati predmete o povijesnoj antropologiji Balkana i Bliskog istoka, americkom ratu za nezavisnot i suvremenom britanskom drustvu, didaktici itd., izabrao sam i kolegij na kojem se analiziraju i smjestaju u odgovarajuci kontekst pjesme Beatlesa. Jos samo par potpisanih dokumenata i povratak cure iz Osijeka da sve sjedne na svoje mjesto… Let the good times roll!

P.S. sljedeci post pisem kad uhvatim vremena, tada bih trebao i blog malo srediti.

P.P.S. par fotki s moba:

Jedan od ljepsih parkova... Pankeri, bajkeri, umirovljenici, 

poslovni i obiteljski ljudi - svi na jednom mjestu.

Zgrada sveucilista

Predavaonica  HS 01.15

(prije nego sto se pola Europe sjurilo u istu)